Sagres – kolijevka pomoraca dugo smatrana krajem svijeta

Granica raznolikosti portugalskog krajolika prolazi grubim konturama strmih litica, konstantno obavijenim oštrim i hladnim vjetrom koji dopire s Atlantika te Sagres čini jednim od rijetih izoliranih mjesta u kojem se može doživjeti ljepota u svom izvornom obliku, daleko od bljeskalica fotoaparata/ Aktualne parole vezane za Europsko nogometno prvenstvo: „Portugal je otkrio svijet. Sada neka svijet otkrije Portugal.“, dobro pokazuju kako je ta izolirana zemlja dugo bila zaboravljena i izblijedjela u povijesnim udžbenicima.

Priča o Sagresu i St. Vincentu priča je o najjugozapadnijoj točki Europe, stoljećima smatranoj samim krajem svijeta i početkom svih velikih zempljopisnih otkrića. Granica raznolikosti portugalskog krajolika prolazi grubim konturama strmih litica, konstantno obavijenim oštrim i hladnim vjetrom koji dopire s Atlantika te Sagres čini jednim od rijetih izoliranih mjesta u kojem se može doživjeti ljepota u svom izvornom obliku, daleko od bljeskalica fotoaparata Engleskih, Njemačkih i Nizozemskih turista. Iza zidova restauriranog dvorca više se, na žalost, ne nalaze se ostaci starog pomorskog alata, već su povijesno značajne učionice i prostorije iskorištene kao izložbeni prostor i suvenirnica. Jedini ostatak čudnovatog nautičkog alata jest veličanstveni krug unutar dvorišta Rosa Dos Ventos putem kojeg su se mjerili odnosi tlaka i vjetra. Na liticama St. Vincenta smješten je drugi po redu najmoćniji svjetionik u Europi, Cabo de São Vincente, čija svjetlost dopire i do 100 kilometara u more.

Povijesne značajke tog „ruba svijeta“ stoljećima su se ocrtavale u ulozi posljednjeg konačišta umornim pomorcima koji su po posljednji put utovarivali svoje brodove prije raznih prekooceanskih avantura. Ta sirova priroda nekadašnjim je mornarima i istraživačima nudila utjehu i nadu, a njezini stražari, veličanstvene stijene, bile su hram mira u kojem su se pomorci konzultirali s bogovima koji su im davali upute i posljednje savjete prije raznih putešestvija. Mnogi avanturisti imali su tada vrlo povoljne uvjete za odličnu zaradu jer su se Europom širili egzotični mirisi začina s Dalekog Istoka za kojima se pomamio sav „civilizirani“ svijet. Trgovina mirodijama bila je toliko unosna, da ako bi od pet brodova, četiri potonula zajedno s teretom, taj jedan preostali pokrio bi cijeli gubitak i još donio zaradu. Time započinje priča o portugalskim osvajanjima i osnivanjem prve profesionalne pomorske škole, nakon čega granice zemljopisne karte više nikada nisu bile iste. Prema Ptolomejevim kartama (ujedno i jedinom autoritetu Srednjeg vijeka što se tiče smaog izgleda zemaljske kugle), Atlanski ocean predstavljao je beskrajnu vodenu masu koju je nemoguće preploviti, a put prema jugu, duž afričke obale, također se smatrao neprohodnim jer se mislilo da se afričko kopno prostire sve do Arktičkog pola te da je sraslo s australskim kontinentom. Ptolemej je tako smatrao da Portugal ima najgori mogući položaj među svim pomorskim zemljama Europe jer leži izvan jedinog plovnog mora – Sredozemnog.

Počeci pomorske profesije
No, jedna od najistaknutijih ličnosti pomorske povijesti, osnivač prve i najveće pomorske škole te organizator istraživačkih svjetskih pohoda na neistraženi svijet, Henrik Pomorac, sin portugalskog kralja Ivana I., doveo je u pitanje Ptolemejeve tvrdnje i uočio prednosti položaja Portugala. U slučaju da je je Ptolemej bio u krivu, Portugal bi tada bio odskočna daska za sva otkrića i imao bi najbliži put do Indije.Veliki izazov i osjećaj za dobrom zaradom potaknuo je Henrika da odbije položaj vrhovnog zapovjednika engleske vojske te se povukao u dvorac na rt Sagres, gdje je u samoći gotovo 50 godina pripremao plovidbu do Indije. U tom vremenu Henrik je sakupljao karte iz različitih dijelova svijeta koje se nisu slagale s Ptolemejevim, surađivao je s arapskim i židovskima učenjacima u izradi najnovijih nautičkih instrumenata, potaknuo i razvoj brodogradnje u zemlji te utemeljio prvu nautičkohidrografsku školu iz koje su izrasli najveći pomorci 15. stoljeća. Tako započinje i gradnja brodova sposobnih za plovidbu oceanom, a iz običnih ribara i brodara počinje se formirati pokoljenje pomoraca gdje ključni dio posade postaju “majstor astrologije” i nautički stručnjak. Kako se već pokazala sudbina vizionara, Henrik Pomorac svoje plodove rada nije ubrao za svog života, no svojim je naporima položio temelje budućoj trgovinskoj i kolonijalnoj moći Portugala pa je tako u 15. stoljeću, zahvaljujući prekomorskim ekspedicijama te otkrićem puta do Indije, Portugal preko noći postao prvi pomorski narod svijeta i proširio svoj teritorij za 10 000 puta. Cijelo jedno desetljeće Portugalci su upravljali većim dijelom svijeta nego što je upravljalo Rimsko carstvo u vrijeme svoje najveće rasprostranjenosti, i to s manje od milijun i pol stanovnika. Sukobi s Englezima i Nizozemcima kojima su kumovali Španjolci i gubitak mnogih kolonija nepovratno su oslabili Portugal, a promjena cjelokupne slike svijeta otkrivanjem novih oceana i kontinenata izbrisala je značaj njegovog zemljopisnog položaja.

Dugo prvi u povijesti, dugo zadnji u EU
Danas na teritoriju Portugala od otprilike 50 tisuća kvadratnih metara živi nešto manje od 10 milijuna stanovnika, nekada najvećih svjetskih osvajača, a danas boraca za preživljavanje u nemilosrdnom žrvnju sudbina zemalja Europske Unije. Aktualne parole vezane za Europsko nogometno prvenstvo: „Portugal je otkrio svijet. Sada neka svijet otkrije Portugal.“, dobro pokazuju kako je ta izolirana zemlja dugo bila zaboravljena i izblijedjela u povijesnim udžbenicima. Međutim, u razgovoru s tamošnjim stanovništvom, pogotovo južnjacima iz pokrajine Algarve, Portugal osjeća lagani pomak na bolje, stanovništvo se nada boljim danima i većim napojnicama. Taj isključivo turistički dio zemlje može se danas pohvaliti turistima iz istih onih zemalja zbog kojih su izgubili slavu i novac pa je tako 90 posto gostiju s britanskog i nizozemskog teritorija. Naći neku pravu autentičnu portugalsku atmosferu na jugu je gotovo nemoguće, jer mjesta s ogromnim televizorima koji prijenose utakmice pripadaju većinom Englezima. No, ono što je zanimljivo jest da u istim tim restaurantima i kafićima rade isključivo Englezi i Nizozemci.

Bez obzira na turistički prilagođena mala središta koja su prije samo 50 godina bila autentična sela, već nekoliko kilometara u unutrašnjosti započinje pravi mali poljoprivredni raj u kojem strše brdašca unutar nacionalnog parka čiji je veliki dio površine prošle godine stradao u požarima, a svako toliko prirodnu idilu prekine neko gradsko i pomorsko središte kao što su luke Faros i Porto. Kao i u svakoj zemlji, tako i Portugalu postoje napeti odnosi „sjevera“ i „juga“ pa tako južnjaci ne vole Lisabonce jer smatraju da se preveliki postotak od turističke zarade slijeva u džepove metropole, dok stanovnici Lisabona i sjevera južnjake još uvijek zovu Maurima. Portugal se, naime, dosta dugo odupirao napadima Maura, no upravo zahvaljujući njihovoj prisutnosti na portugalskom tlu, arhitektura gotovo svakog gradića sadrži smjesu europske i arapske civilizacije, a najviše od svih Lisabon. Vrlo zanimljiva četvrt Alfama srednjovjekovno je lisabonsko središte koje je jedino preživjelo glasoviti potres 1755. godine. Noću opasna, danju mistična atmosfera u Alfami za daljnje istraživanje iziskuje posebnu kartu za orijentaciju jer je građena u obliku labirinta pa su bakice koje u crnom sjede ispred niskih kuća vrlo začuđene ako do njih dopre koji bljesak fotoaparata turista koji se nije izgubio. Još poznatija četvrt, Bairro Alto, meka je ludih noćnih provoda koji zahtjevaju svega nekoliko sekundi vožnje uspinjačom na čijem izlasku vrebaju mamitelji poznatih restauranata u kojima se izvodi glasovita fado glazba . Saudade, portugalski naziv za pojam čežnje i tuge, glavne su karakteristike te tradicionalne tužaljke, često popraćene tragičnim i romantičnim stihovima u pratnji akustične gitare. Upravo se kroz portugalsku glazbu može zaključiti kako je emotivan i otvoren njegov narodu koji je po prirodi itekako veseo i topao, no i temperamentan u situacijama koje zahtijevaju obranu kulture i tradicije.

Portugalci su također vrlo diskretni i nemaju razumijevanja prema nedoličnom i napadnom ponašanju turista bez obzira s koliko debelom lisnicom oni mahali ispred njihovih očiju. Može se zapravo povući jedna vrlo realna paralela između njihovog i hrvatskog mentaliteta, a i lako se može, kroz primjer Portugala i predvidjeti sudbina Hrvatske nakon ulaska u Europsku uniju. Portugalci imaju što ponuditi, niti jedan posjetilac neće se osjećati uskraćenim za uslugu i uslužnost, a pojava hrvatskog turista budi u njima veliku znatiželju i predstavlja svojevrsnu egzotiku. Najveća sličnost ipak se može najbolje doživjeti osjetilom okusa, budući da je portugalska kuhinja gotovo identična dalmatinskoj, riba i vino dominiraju, a i način pripreme morskih poslastica gotovo je isti, samo što Portugalci vole malo ljuću varijantu. Jako su ponosni na svoje ljute „piri piri“ papričice koje nazivaju portugalskom vijagrom. Koliko god, turistički gledano, portugalska obala može izgledati kupljenom, njezin narod sa svim svojim arhetipima i tradicijom se nikako ne može nazvati prodanim.