Bourbon Street – Uspaljeni ples živih mrtvaca

Uglavnom američkim turistima, ta tajanstvena ulica nudi najrazavrsniju zabavu na svijetu i gdje bi vas u svim metropolama na zemaljskoj kugli uhapsili zbog nedoličnog ponašanja, tamo je uvjet da zabava uopće počne.

Povijesno i turistički gledano, ulica Bourbon Street postala je popularnija od New Orleansa, krajnjeg američkoj juga i krokodila koji čuvaju močvarnu Louisianu zajedno. Žila kucavica tog neizdrživo sparnog i raznolikog kraja (vlaga se ne spušta ispod 90%, a temperatura 38 Celzijusovih stupnjeva), osim što je poprište najpoznatijih jazz festivala i karnevala u poznatom Franch Quarteru, tijekom cijele godine živi 24 sata na dan. Poznati “Mardi Gras” u New Orleans su donijeli francuski kolonizatori, koji su uobičavali slaviti svoj praznik “Debeli utorak” na obalama rijeke Mississippi. Proslava Mardi Grasa i dalje je dio tradicije New Orleansa i svake se godine za vrijeme tog Festivala na ulicama slije oko četiri milijuna ljudi, od početka veljače do prvih dana ožujka.

I Lucifer bi se posramio
Uglavnom američkim turistima, ta tajanstvena ulica nudi najrazavrsniju zabavu na svijetu i gdje bi vas u svim metropolama na zemaljskoj kugli uhapsili zbog nedoličnog opnašanja, tamo je uvjet da zabava uopće počne. Nevjerojatna interakcija svih generacija, šarenilo kičastih trakica, šljokica i perlica koji se u malim shopovima koji strše iza svakog ugla mogu kupiti za 50 centi, prvo je što prosječnog posjetitelja koji je samo došao popiti piće u nekom pristojnom klubu gdje još uvijek „pići“ izvorni jazz, navodi da posumnja u ostvarenje svog cilja. Zagušljivi podrumski klubovi u kojima ojača crnkinja pleše po stolovima, a iza nje svira jazz kvartet kakav se može čuti samo u New Orleansu, danas je gotovo mit. Bar do bara, klubovi kojima prednjače streeptease i Love Live Act showovi, koncerti prosječnih pop i rock bandova, hraniteljicu jazza gurnuli su potpuno u drugi, ako ne i daljnji plan. Pohlepa za novcem i bukom stvorila je totalni čušpajz u kojem se čovjek teško snađe kada prvi put prođe ulicom. Kada je Sting otpjevao popularni hit „Moon Over Bourbon Street“, ton i mistična atmosfera u pjesmi nimalo ne odgovara današnjoj komercijalizaciji jedne obične ulice. No, što se mora priznati, ovakvi provodi u bilo kojoj drugoj ulici na svijetu su neostvarivi. Kad se osvrneš oko sebe i nađeš se u totalno dekadentnom kaosu, jedno što ti preostaje je da se držiš one stare: „Kad si u Rimu…“ I tako te malo pomalo vruća atmosfera uvlači pod svoje i kad se jednom navikneš na kičaste boje, ostaje samo oštri miris hormona razuzdane mladeži (a i ne samo mladeži). No, kod takvih prepuštanja potreban je konstantan nadzor samog sebe, jer se ljudi ne susprežu od bilo kakvih metoda kako bi te opljačkali. Život u New Orleansu jeftiniji je od perlice.
Ono po čemu je Bourbon Street poznat jest atipična arhitektura i balkonske terase koje su ostale identične od prije 200 godina, koje je sa velikim oduševljenjem slikala i Nastasia Kinski u filmu „Ljudi mačke“. Svi pijani i raskalašeni turisti bore se za prednje mjesto na ogradama s kojih bacaju one iritantne perlice, i to po mogućnosti na onoga koji prvi skine gornji dio odjeće. To je, naime najnormalnija stvar, već i tradicija, da ženska s najobilnijim i čvršćim grudima bude ovjenčana perlama poput kraljice. Klupski domaćini, uglavnom crnci, vrebaju turiste za koje procijene da izlučuju najviše hormona pa ih mame u podrume u kojima se kasnije odvija magija. Najobičniji prizor je malo ojača Hispanka ispred kluba na kojem stoji natpis „Barely legal club“ (Jedva legelni klub), sa ovećom „šljivom“ na oku, kako nervozno vuče dimove cigarete jer se valjda prije par sekundi posvadila s „vlasnikom“ ili istu pobrala od kojeg gosta koji je mislio da je u raju sve dostupno.

Gdje je sav taj jazz
Na kraju se sve svede na novac. Nemoguće je u bilo kojem klubu ili baru popiti piće (njegove cijene variraju) da ti dosadna faca svakih 10-tak minuta ne uleti promotivnim CD-om, majcom na kojoj se kesi krokodil ili ako ti pod nos ne turne „škrabicu“ u koju bih trebao ubaciti nagradu za njegov trud, svidjelo se tebi ili ne. Najpoznatije piće u Bourbonu jest koktel “Hurricane” koji glavu ostavlja bistrom, ali zato udara u noge. U neuglednim turističkim shoppovima prodaju se i „uradi sam“ vrećice s koktelom u prahu kojeg je dovoljno rastopiti u vodi ili možda čak nečem žešćem. New Orleans kao izvor i majka jazza jako bi se razočarala da vidi u što se dijete pretvorilo. Jedini „pristojni“ klub u kojem smo čuli dixie jazz dostojan spomena bio je Maison Bourbon., zadužen za očuvanje bogate jazz tradicije. Na skučenoj pozornici zaista je sve podsjećalo na dobre stare početke jazz scene, no ono što nas je okruživalo vraćalo nas je u realnost 21. stoljeća. U klubu u kojem je valjda prije 50-tak godina bio zabranjen ulaz bijelcima, sada sjede gojazni Amerikanci u traper jaknama i ispijaju Coca Colu (što je još uvijek u SAD-u najjeftinija varijanta, budući smo jedan konjak platili 30 dolara). Teško je danas reći da se vampiri u Bourbon Streetu bude zalazom sunca i da idu spavati s njegovim prvim zrakama. Želite li popiti jutarnju kavu i pročitati novine kao i svako obično jutro, ne možete izbjeći svirku benda koji će se truditi vratiti vam adrenalin u krv i noge i natjerati vas da pređete na nešto „žešće“. Tako da u Bourbon Streetu vrijeme gotovo i ne postoji.

Legende „Grada mrtvih“
Budući je sa svih strana okružena vodom, zemlja je tijekom 18. stoljeća bila toliko natopljena da je lijesove, zajedno s mrtvacima izbacivala na površinu. Od tada se u New Orleansu preminuli sahranjuju na površini zemlje, na način da se lijesovi zazidaju u betonske ili mramorne zidove, ovisno o socijalnom statusu umrlog. Tako je nastao “Grad mrtvih”, najprostranije New Orleansko groblje. Grad je osnovan 1718. godine kao središte francuske kolonije u Louisiani, koja je 1763. godine ustupljena španjolskim kolonizatorima, a 1803. pak vraćena Francuzima koji su je odmah prodali SAD-u. New Orleansu je u 19. stoljeću bilo središte južnjačkog tržišta robljem, a najopširniji podaci mogu se naći u popularnom muzeju Cabildo. Zahvaljujući domorocima Kajunima i ostalim indijanskim plemenima, francuskim, španjolskim, afričkim i južnoameričkim došljacima i još nekoliko vrsta doseljenika, nastala je zanimljiva mješavina kultura, običaja i vjerovanja pa danas taj dio svijeta obiluje egzotičnom hranom, nadnaravno ljutim sosovima, eklektičnom muzikom, plesovima, čitanjem dlana i tarot karata i raznim drugim čudnovatim aktivnostima. Između svih tih naroda bilo je mnogo predrasuda, ali je kulturna interakcija bila neizbježna u svim oblastima, pa se tako našla i u korijenima ranoga jazza, na kojeg su utjecali afrički ples i bubnjarska tradicija, ali i Mardi Gras indijanska muzika. Čak je i Louis Armstrong, po kojm je nazvan jedan njuorleanski park, priznao da je bio pod snažnim uticajem Mardi Gras indijanskih procesija. Prvi američki guverner Louisiane William Claiborne u svom prvom izvještaju vladi napisao je da su stanovnici New Orleansa neobuzdani i da je njima nemoguće vladati, između ostalog i zato što su potpuno preokupirani plesom.

New Orleans poznat je i po mističnim i raznim woodo iskustvima (na taj segment se valjda osvrnuo i Sting). Priča kaže da je prije 40-tak godina jedan mladić iz lokalnog naselja nestao te mu se izgubio svaki trag. Svjedoci tvrde da se čovjek istog imena, prezimena i izgleda pojavio 20 godina kasnije, bez i jedne fizičke promijene, sjeo u omiljen kafić i naručio kavu kao da se ništa nije dogodilo. No, Amerikanci su i svoje tajne misterije pretočili u novac. Ljepuškasti muškarac preobučen u vampira s vrlo sablasnim očima i pogledom vodit će vas kroz misterije grada i za kraj ostaviti poslasticu kojoj nisu dorasli oni slabijeg želuca. Naime, na kraju si čovjek prereže žile i ispija vlastitu krv, dok oni koji nisu htjeli priznati svoje slabosti, padaju u nesvjest. I za to još plaćaju prilično mnogo dolara.