Ande, pustinja s gejzirima, solanama i flamingosima, jezera i more

Četiri su sata u jutro. Čekamo ispred hostela, a društvo nam radi devet pasa. Kombi koji nas treba odvesti na gejzire kasni gotovo sat vremena, no to je ovdje normalno. Napokon stiže i na naše »aleluja« vozač se upitno smiješi. Penjemo se u planine, hladno je, sunce još nije izašlo. Odjednom pogled na dolinu u dimu.

Nakon dugog uspona po zemljanoj zavojitoj cesti prelazimo Ande. Hladnoća sa svih strana prodire u autobus. Pogled puca na prostranu dolinu okruženu planinama. Sve je bjelkasto od soli. Stajemo zbog kraće predgranične kontrole u malom mjestašcu sa zanimljivim grobljem i crkvicom sa slamnatim krovom. Još nekoliko kilometara i stižemo na Argentinsku granicu. Mala kućica usred ničega. Uz nju tri ljame – bijela, smeđa i crna – i tabla s natpisom – parkiralište. Smjeh, oznaka za parkiralište, a sve uokolo ravnica bez igdje ičega. Izlazimo iz autobusa i jedan po jedan, naravno nakon stampeda na ljame, čekamo u redu za pregled pasoša. Jednom od putnika “puca glava” zbog nadmorske visine pa mu priskaču u pomoć s bocom kisika.

Selendra, psi i pustinja
Nastavljamo put. Prelazak u Čile nagovještava nam odjednom asfaltirana cesta. Prolazimo uz vulkanske vrhove ispod kojih se pružaju jezera. Ponovno stajemo na čileanskoj graničnoj postaji.
Odredište nam je pustinja Atacama i gradić San Pedro de Atacama. Pred gradićem ponovno kontrola. Vadimo sve stvari i u redu čekamo pregled. Ne smijemo nositi povrće, voće, ni druge biljke, kao ni njihovo sjeme, pa tako ni lišće koke koje su neki neprestano žvakali kao lijek protiv visinske bolesti.
San Pedro de Atacama selendra je prašnjavih zemljanih ulica prepunih pasa. Male neugledne smeđe i bijele kućice ravnih krovova i uglavnom plavih vrata s jako zgodnim interijerima i dvorištima s otvorenim ognjištima. Ljudi nasmijanih lica, pričljivi i srdačni, atmosfera opuštajuća i dobrodošla. To je turističko mjesto s puno restorančića, hostelčića i turističkih agencijica koje organiziraju izlete po Atacami i iznajmljuju bicikle i konje.
Na prostoru Atacame prije nekih 10.000 godina bilo je more, pa se danas na površini od oko 5.000 hektara proteže zaslanjeno tlo – salar. Stoga tu nema života osim na jezerima gdje zimi borave flamingosi i druge ptice. Hrane se mikroorganizmima i algama iz jezera. Flamingosi u hranjenju provode 10 do 14 sati dnevno. Tu se i gnijezde, a gnijezda rade usred vode od smjese blata i vlati trava koja se u dodiru sa zrakom stvrdne. To je prvi solar što se tiče reprodukcije andskih flamingosa.
Od ukupno šest vrsta flamingosa, ovdje ih živi tri. Zanimljivo kod flamingosa je da spavaju na jednoj nozi. Noću se, naime, jezero zaledi pa ujutro uzdignutom nogom razbiju led.
Jezera s flamingosima nalaze se usred ogromnog ravnog prostranstva s grudastim zemljanim tlom, posutim solju. Grude nastaju zbog velikih razlika u temperaturi između dana i noći, razlike su i do 30 stupnjeva Celzijusa. Oblik tla varira i ovisno o sastavu podzemnih voda i o mineralima. To područje je u veličini od 320.000 hektara 1990. godine proglašeno Parkom prirode. To je po veličini treći solar u svijetu, nakon onog u Boliviji i SAD-u. Salar ovisi o vodi s okolnih planina koja s vremenom ispari, a na površini ostaje sol.

Gejziri na 4.600 metara nadmorske visine
U dijelu Atacame nalazi se i Valle de la luna (Mjesečeva dolina) sa zanimljivim, solju posutim, crvenim formacijama stijena i pješčanim dinama. Za penjanje do vrha jedne ogromne dine trebalo nam je dobrih pola sata, i još nešto manje vremena za hodanje po njenom vrhu do vrha planine s koje smo gledali zalazak sunca. Zbog krajolika koji je od svih na Zemlji najsličniji mjesečevom, NASA je ovdje dovodila astronaute na pripreme prije odlaska na Mjesec. U Čileu, međutim, vjeruju da ljudi nisu nikada bili na Mjesecu nego da su onih par fotografija snimili upravo ovdje u Valle de la luna. Nedaleko je i Valle de la muerte, Dolina smrti, u kojoj se izmjenjuju kamen i pijesak. Pješčane dine pojedincima ovdje služe za pješčani snowboarding. Nekada su tom dolinom prolazila stada domaćih životinja. Zbog trusnog terena životinje bi često iskliznule sa staze i strovalile se u ponor, pa otuda i ime dolini.
Atacama na 4.300 i 4.600 metara krije i gejzire – vruća mineralna vrela koja bacaju vodu uvis poput vodoskoka.
Četiri su sata u jutro. Čekamo ispred hostela, a društvo nam radi devet pasa. Kombi koji nas treba odvesti na gejzire kasni gotovo sat vremena, no to je ovdje normalno. Napokon stiže i na naše »aleluja« vozač se upitno smiješi. Penjemo se u planine, hladno je, sunce još nije izašlo. Odjednom pogled na dolinu s mnoštvom »dimnjaka« iz kojih se diže dim. Iz manjih i većih rupa u tlu ključa voda i diže se para. Treba paziti da vas voda temperature oko 90 stupnjeva Celzijusa ne poprska. No, iskorištavamo dim i grijemo se u njemu. U zraku se osjeća miris sumpora. Cilj je doći prije izlaska sunca kako bi kontrast zraka i dima bio što jači, no još je ljepše kad grane sunce i osvijetli dolinu okruženu bjelkastim planinama od minerala, kalcija i soli. Oko gejzira zemlja je intenzivno narančaste i zelene boje od termofila – organizama prilagođenih životu na visokim temperaturama. Voda pojedinih gejzira odlazi i u obližnje jezerce, pa nismo odoljeli kupanju. Brzo se skinuvši, jer vanjska temperatura prije je zimska nego ljetna, uskočili smo u jezerce s mlakom vodom i prepustili se uživanciji.

Foto-safari s vikunjama, ljamama, alpakama, nanduima
Na obližnjim brdima skakutale su viskače. Mogu se opisati kao veliki zečevi s dugim repom i manjim ušima, a nekada su bile glavna hrana Indijancima. Brda skrivaju i zanimljivu floru. Buseni trave u obliku trokuta, grmići s ljubičastim cvjetićima, lišajevi kričavo zelene i ljubičasto-sivo-zelene boje priljubljeni uz stijene.
Nakon gejzira slijedio je neočekivani foto-safari. Naišli smo na krdo vikunja. Zaštićene su zbog prekomjernog lova, zbog kojeg je vjeruju izumro guanako. Vikunje i guanako, zajedno s ljamama i alpakama spadaju, naime, u životnjsku porodicu kameleida.
Zatim smo ugledali nandue – Indijanci ih smatraju svetim životinjama i njihovo perje koriste u ritualnim plesovima. Na znatiželjne poglede naišli smo, pak, prolazeći kraj divljih magaraca. U tim nenaseljenim planinskim područjima žive i ljame i alpake, one su udomaćene pa u određeno vrijeme u godini dolaze ljudi i odvode ih na striženje. Često su ukrašene šarenim vunenim trakicama kojima im se ljudi zahvaljuju na vuni i mlijeku.
Usred te zemljane pustinje obrasle grmićima žute trave naišli smo na jezero Inka Koya (Oko mora). Jezero nema dna, bar ga do sada nisu našli, pa postoji teorija da se spaja s morem koje i nije baš blizu. Nema ni objašnjenja odakle ovdje jezero jer u blizini nema planina s kojih bi se otapao snijeg. Postoji legenda da je nastalo od suza žalosne indijanske princeze. Ona se zaljubila u nomada no, njega nije privlačila ona nego njeno bogatstvo. U pustinji smo naišli i na dva sela-oaze, Caspana i Chiu-Chiu. Ljudi se bave poljoprivredom. Na terasastim poljima uzgajaju povrće, cvijeće i voće, a polja su isprepletena kanalićima za navodnjavanje.

Izumrli indijanski jezik kunza
Na visinama oko 5.000 metara nadmorske visine planine su prekrivene snijegom, a ispod njih pružaju se jezera koja mijenjaju boju od sive, svijetloplave, tirkizne do tamnoplave ovisno o tome kako zapuše vjetar. Na jednom, zaklonjenijem jezeru vidjeli smo plutajuća gnijezda, a grade ih ptice imena tagua.
Na putu po Atacami stali smo u jednom selu u kojem smo sasvim slučajno zavirili u seosku školu. Učionica veselih boja, oblijepljena raznim crtežima. Ispod pojedinih crteža bile su nama čudne riječi jer nisu odgovarale španjolskim riječima za dotičan crtež. Učiteljica nam je objasnila da su riječi pisane indijanskim jezikom kunza. Jezik se prestao govoriti prije otprilike 200 godina. Kako kunza nije pisani jezik nitko ga se danas ne sjeća u cijelosti. Sačuvan je jedino jedan običaj u kojem se pjevaju pjesme na tom jeziku. Postoje neki zapisi koje su napravili Francuzi i Belgijanci, ali je upitna njihova vjerodostojnost jer su zapisivali riječi kako su ih čuli.
Gradić San Pedro de Atacama, polazište za sve naše izlete u Atacamu, napustili smo večernjim autobusom. U jutro smo stigli u Aricu, grad uz granicu s Peruom i tu naišli na kilometarske pješčane plaže i sivo more. Pred nama je bio put po Peru.