Dali je grijeh vjerovanje u sanjaricu, horoskop?

Malo je teško zamisliti da bi kršćanin tu zabavu uzimao tako ozbiljno da bi pritom nijekao bilo koju Božju svemoć bilo ljudsku slobodu i odgovornost. Sigurno bi bilo loše kada bismo zbog horoskopa propustili naše dužnosti ili prilike.

Dali tarot majstori mogu pomoći? Dali je čitanje što ljubavni tarot govori istina ili samo igra?

Stanovita se opasnost krije što to gatanje ili sms tarot može čovjeka dovesti do pomisli da mu je sudbina već oduvijek zapečaćena, bez obzira na njegovu volju te mu tako može smanjiti spremnost da se u životu bori za svoje ciljeve. Svatko je kovač svoje sreće i nije u zvijezdama krivice, tako da sanjarica prije svega treba biti zabava i samo zabava a ne duboko slijepo vjerovanje.

Danas znamo da čovjekove moralne osobine ovise u prvom redu o odgoju, iskustvu i zrelosti, o naporima oko samoga sebe i oko razumijevanja drugih o svijesti vlastite odgovornosti. Zato će i skladan brak ovisiti o volji partnera da neprestano rade na međusobnom upoznavanju, razumijevanju i poštivanju.

Ali bi netko neku inače vrijednu osobu isključio iz svojih nakana samo zato što nije npr. “lav” nego “štipavac”.

Bourbon Street – Uspaljeni ples živih mrtvaca

Uglavnom američkim turistima, ta tajanstvena ulica nudi najrazavrsniju zabavu na svijetu i gdje bi vas u svim metropolama na zemaljskoj kugli uhapsili zbog nedoličnog ponašanja, tamo je uvjet da zabava uopće počne.

Povijesno i turistički gledano, ulica Bourbon Street postala je popularnija od New Orleansa, krajnjeg američkoj juga i krokodila koji čuvaju močvarnu Louisianu zajedno. Žila kucavica tog neizdrživo sparnog i raznolikog kraja (vlaga se ne spušta ispod 90%, a temperatura 38 Celzijusovih stupnjeva), osim što je poprište najpoznatijih jazz festivala i karnevala u poznatom Franch Quarteru, tijekom cijele godine živi 24 sata na dan. Poznati “Mardi Gras” u New Orleans su donijeli francuski kolonizatori, koji su uobičavali slaviti svoj praznik “Debeli utorak” na obalama rijeke Mississippi. Proslava Mardi Grasa i dalje je dio tradicije New Orleansa i svake se godine za vrijeme tog Festivala na ulicama slije oko četiri milijuna ljudi, od početka veljače do prvih dana ožujka.

I Lucifer bi se posramio
Uglavnom američkim turistima, ta tajanstvena ulica nudi najrazavrsniju zabavu na svijetu i gdje bi vas u svim metropolama na zemaljskoj kugli uhapsili zbog nedoličnog opnašanja, tamo je uvjet da zabava uopće počne. Nevjerojatna interakcija svih generacija, šarenilo kičastih trakica, šljokica i perlica koji se u malim shopovima koji strše iza svakog ugla mogu kupiti za 50 centi, prvo je što prosječnog posjetitelja koji je samo došao popiti piće u nekom pristojnom klubu gdje još uvijek „pići“ izvorni jazz, navodi da posumnja u ostvarenje svog cilja. Zagušljivi podrumski klubovi u kojima ojača crnkinja pleše po stolovima, a iza nje svira jazz kvartet kakav se može čuti samo u New Orleansu, danas je gotovo mit. Bar do bara, klubovi kojima prednjače streeptease i Love Live Act showovi, koncerti prosječnih pop i rock bandova, hraniteljicu jazza gurnuli su potpuno u drugi, ako ne i daljnji plan. Pohlepa za novcem i bukom stvorila je totalni čušpajz u kojem se čovjek teško snađe kada prvi put prođe ulicom. Kada je Sting otpjevao popularni hit „Moon Over Bourbon Street“, ton i mistična atmosfera u pjesmi nimalo ne odgovara današnjoj komercijalizaciji jedne obične ulice. No, što se mora priznati, ovakvi provodi u bilo kojoj drugoj ulici na svijetu su neostvarivi. Kad se osvrneš oko sebe i nađeš se u totalno dekadentnom kaosu, jedno što ti preostaje je da se držiš one stare: „Kad si u Rimu…“ I tako te malo pomalo vruća atmosfera uvlači pod svoje i kad se jednom navikneš na kičaste boje, ostaje samo oštri miris hormona razuzdane mladeži (a i ne samo mladeži). No, kod takvih prepuštanja potreban je konstantan nadzor samog sebe, jer se ljudi ne susprežu od bilo kakvih metoda kako bi te opljačkali. Život u New Orleansu jeftiniji je od perlice.
Ono po čemu je Bourbon Street poznat jest atipična arhitektura i balkonske terase koje su ostale identične od prije 200 godina, koje je sa velikim oduševljenjem slikala i Nastasia Kinski u filmu „Ljudi mačke“. Svi pijani i raskalašeni turisti bore se za prednje mjesto na ogradama s kojih bacaju one iritantne perlice, i to po mogućnosti na onoga koji prvi skine gornji dio odjeće. To je, naime najnormalnija stvar, već i tradicija, da ženska s najobilnijim i čvršćim grudima bude ovjenčana perlama poput kraljice. Klupski domaćini, uglavnom crnci, vrebaju turiste za koje procijene da izlučuju najviše hormona pa ih mame u podrume u kojima se kasnije odvija magija. Najobičniji prizor je malo ojača Hispanka ispred kluba na kojem stoji natpis „Barely legal club“ (Jedva legelni klub), sa ovećom „šljivom“ na oku, kako nervozno vuče dimove cigarete jer se valjda prije par sekundi posvadila s „vlasnikom“ ili istu pobrala od kojeg gosta koji je mislio da je u raju sve dostupno.

Gdje je sav taj jazz
Na kraju se sve svede na novac. Nemoguće je u bilo kojem klubu ili baru popiti piće (njegove cijene variraju) da ti dosadna faca svakih 10-tak minuta ne uleti promotivnim CD-om, majcom na kojoj se kesi krokodil ili ako ti pod nos ne turne „škrabicu“ u koju bih trebao ubaciti nagradu za njegov trud, svidjelo se tebi ili ne. Najpoznatije piće u Bourbonu jest koktel “Hurricane” koji glavu ostavlja bistrom, ali zato udara u noge. U neuglednim turističkim shoppovima prodaju se i „uradi sam“ vrećice s koktelom u prahu kojeg je dovoljno rastopiti u vodi ili možda čak nečem žešćem. New Orleans kao izvor i majka jazza jako bi se razočarala da vidi u što se dijete pretvorilo. Jedini „pristojni“ klub u kojem smo čuli dixie jazz dostojan spomena bio je Maison Bourbon., zadužen za očuvanje bogate jazz tradicije. Na skučenoj pozornici zaista je sve podsjećalo na dobre stare početke jazz scene, no ono što nas je okruživalo vraćalo nas je u realnost 21. stoljeća. U klubu u kojem je valjda prije 50-tak godina bio zabranjen ulaz bijelcima, sada sjede gojazni Amerikanci u traper jaknama i ispijaju Coca Colu (što je još uvijek u SAD-u najjeftinija varijanta, budući smo jedan konjak platili 30 dolara). Teško je danas reći da se vampiri u Bourbon Streetu bude zalazom sunca i da idu spavati s njegovim prvim zrakama. Želite li popiti jutarnju kavu i pročitati novine kao i svako obično jutro, ne možete izbjeći svirku benda koji će se truditi vratiti vam adrenalin u krv i noge i natjerati vas da pređete na nešto „žešće“. Tako da u Bourbon Streetu vrijeme gotovo i ne postoji.

Legende „Grada mrtvih“
Budući je sa svih strana okružena vodom, zemlja je tijekom 18. stoljeća bila toliko natopljena da je lijesove, zajedno s mrtvacima izbacivala na površinu. Od tada se u New Orleansu preminuli sahranjuju na površini zemlje, na način da se lijesovi zazidaju u betonske ili mramorne zidove, ovisno o socijalnom statusu umrlog. Tako je nastao “Grad mrtvih”, najprostranije New Orleansko groblje. Grad je osnovan 1718. godine kao središte francuske kolonije u Louisiani, koja je 1763. godine ustupljena španjolskim kolonizatorima, a 1803. pak vraćena Francuzima koji su je odmah prodali SAD-u. New Orleansu je u 19. stoljeću bilo središte južnjačkog tržišta robljem, a najopširniji podaci mogu se naći u popularnom muzeju Cabildo. Zahvaljujući domorocima Kajunima i ostalim indijanskim plemenima, francuskim, španjolskim, afričkim i južnoameričkim došljacima i još nekoliko vrsta doseljenika, nastala je zanimljiva mješavina kultura, običaja i vjerovanja pa danas taj dio svijeta obiluje egzotičnom hranom, nadnaravno ljutim sosovima, eklektičnom muzikom, plesovima, čitanjem dlana i tarot karata i raznim drugim čudnovatim aktivnostima. Između svih tih naroda bilo je mnogo predrasuda, ali je kulturna interakcija bila neizbježna u svim oblastima, pa se tako našla i u korijenima ranoga jazza, na kojeg su utjecali afrički ples i bubnjarska tradicija, ali i Mardi Gras indijanska muzika. Čak je i Louis Armstrong, po kojm je nazvan jedan njuorleanski park, priznao da je bio pod snažnim uticajem Mardi Gras indijanskih procesija. Prvi američki guverner Louisiane William Claiborne u svom prvom izvještaju vladi napisao je da su stanovnici New Orleansa neobuzdani i da je njima nemoguće vladati, između ostalog i zato što su potpuno preokupirani plesom.

New Orleans poznat je i po mističnim i raznim woodo iskustvima (na taj segment se valjda osvrnuo i Sting). Priča kaže da je prije 40-tak godina jedan mladić iz lokalnog naselja nestao te mu se izgubio svaki trag. Svjedoci tvrde da se čovjek istog imena, prezimena i izgleda pojavio 20 godina kasnije, bez i jedne fizičke promijene, sjeo u omiljen kafić i naručio kavu kao da se ništa nije dogodilo. No, Amerikanci su i svoje tajne misterije pretočili u novac. Ljepuškasti muškarac preobučen u vampira s vrlo sablasnim očima i pogledom vodit će vas kroz misterije grada i za kraj ostaviti poslasticu kojoj nisu dorasli oni slabijeg želuca. Naime, na kraju si čovjek prereže žile i ispija vlastitu krv, dok oni koji nisu htjeli priznati svoje slabosti, padaju u nesvjest. I za to još plaćaju prilično mnogo dolara.

Ande, pustinja s gejzirima, solanama i flamingosima, jezera i more

Četiri su sata u jutro. Čekamo ispred hostela, a društvo nam radi devet pasa. Kombi koji nas treba odvesti na gejzire kasni gotovo sat vremena, no to je ovdje normalno. Napokon stiže i na naše »aleluja« vozač se upitno smiješi. Penjemo se u planine, hladno je, sunce još nije izašlo. Odjednom pogled na dolinu u dimu.

Nakon dugog uspona po zemljanoj zavojitoj cesti prelazimo Ande. Hladnoća sa svih strana prodire u autobus. Pogled puca na prostranu dolinu okruženu planinama. Sve je bjelkasto od soli. Stajemo zbog kraće predgranične kontrole u malom mjestašcu sa zanimljivim grobljem i crkvicom sa slamnatim krovom. Još nekoliko kilometara i stižemo na Argentinsku granicu. Mala kućica usred ničega. Uz nju tri ljame – bijela, smeđa i crna – i tabla s natpisom – parkiralište. Smjeh, oznaka za parkiralište, a sve uokolo ravnica bez igdje ičega. Izlazimo iz autobusa i jedan po jedan, naravno nakon stampeda na ljame, čekamo u redu za pregled pasoša. Jednom od putnika “puca glava” zbog nadmorske visine pa mu priskaču u pomoć s bocom kisika.

Selendra, psi i pustinja
Nastavljamo put. Prelazak u Čile nagovještava nam odjednom asfaltirana cesta. Prolazimo uz vulkanske vrhove ispod kojih se pružaju jezera. Ponovno stajemo na čileanskoj graničnoj postaji.
Odredište nam je pustinja Atacama i gradić San Pedro de Atacama. Pred gradićem ponovno kontrola. Vadimo sve stvari i u redu čekamo pregled. Ne smijemo nositi povrće, voće, ni druge biljke, kao ni njihovo sjeme, pa tako ni lišće koke koje su neki neprestano žvakali kao lijek protiv visinske bolesti.
San Pedro de Atacama selendra je prašnjavih zemljanih ulica prepunih pasa. Male neugledne smeđe i bijele kućice ravnih krovova i uglavnom plavih vrata s jako zgodnim interijerima i dvorištima s otvorenim ognjištima. Ljudi nasmijanih lica, pričljivi i srdačni, atmosfera opuštajuća i dobrodošla. To je turističko mjesto s puno restorančića, hostelčića i turističkih agencijica koje organiziraju izlete po Atacami i iznajmljuju bicikle i konje.
Na prostoru Atacame prije nekih 10.000 godina bilo je more, pa se danas na površini od oko 5.000 hektara proteže zaslanjeno tlo – salar. Stoga tu nema života osim na jezerima gdje zimi borave flamingosi i druge ptice. Hrane se mikroorganizmima i algama iz jezera. Flamingosi u hranjenju provode 10 do 14 sati dnevno. Tu se i gnijezde, a gnijezda rade usred vode od smjese blata i vlati trava koja se u dodiru sa zrakom stvrdne. To je prvi solar što se tiče reprodukcije andskih flamingosa.
Od ukupno šest vrsta flamingosa, ovdje ih živi tri. Zanimljivo kod flamingosa je da spavaju na jednoj nozi. Noću se, naime, jezero zaledi pa ujutro uzdignutom nogom razbiju led.
Jezera s flamingosima nalaze se usred ogromnog ravnog prostranstva s grudastim zemljanim tlom, posutim solju. Grude nastaju zbog velikih razlika u temperaturi između dana i noći, razlike su i do 30 stupnjeva Celzijusa. Oblik tla varira i ovisno o sastavu podzemnih voda i o mineralima. To područje je u veličini od 320.000 hektara 1990. godine proglašeno Parkom prirode. To je po veličini treći solar u svijetu, nakon onog u Boliviji i SAD-u. Salar ovisi o vodi s okolnih planina koja s vremenom ispari, a na površini ostaje sol.

Gejziri na 4.600 metara nadmorske visine
U dijelu Atacame nalazi se i Valle de la luna (Mjesečeva dolina) sa zanimljivim, solju posutim, crvenim formacijama stijena i pješčanim dinama. Za penjanje do vrha jedne ogromne dine trebalo nam je dobrih pola sata, i još nešto manje vremena za hodanje po njenom vrhu do vrha planine s koje smo gledali zalazak sunca. Zbog krajolika koji je od svih na Zemlji najsličniji mjesečevom, NASA je ovdje dovodila astronaute na pripreme prije odlaska na Mjesec. U Čileu, međutim, vjeruju da ljudi nisu nikada bili na Mjesecu nego da su onih par fotografija snimili upravo ovdje u Valle de la luna. Nedaleko je i Valle de la muerte, Dolina smrti, u kojoj se izmjenjuju kamen i pijesak. Pješčane dine pojedincima ovdje služe za pješčani snowboarding. Nekada su tom dolinom prolazila stada domaćih životinja. Zbog trusnog terena životinje bi često iskliznule sa staze i strovalile se u ponor, pa otuda i ime dolini.
Atacama na 4.300 i 4.600 metara krije i gejzire – vruća mineralna vrela koja bacaju vodu uvis poput vodoskoka.
Četiri su sata u jutro. Čekamo ispred hostela, a društvo nam radi devet pasa. Kombi koji nas treba odvesti na gejzire kasni gotovo sat vremena, no to je ovdje normalno. Napokon stiže i na naše »aleluja« vozač se upitno smiješi. Penjemo se u planine, hladno je, sunce još nije izašlo. Odjednom pogled na dolinu s mnoštvom »dimnjaka« iz kojih se diže dim. Iz manjih i većih rupa u tlu ključa voda i diže se para. Treba paziti da vas voda temperature oko 90 stupnjeva Celzijusa ne poprska. No, iskorištavamo dim i grijemo se u njemu. U zraku se osjeća miris sumpora. Cilj je doći prije izlaska sunca kako bi kontrast zraka i dima bio što jači, no još je ljepše kad grane sunce i osvijetli dolinu okruženu bjelkastim planinama od minerala, kalcija i soli. Oko gejzira zemlja je intenzivno narančaste i zelene boje od termofila – organizama prilagođenih životu na visokim temperaturama. Voda pojedinih gejzira odlazi i u obližnje jezerce, pa nismo odoljeli kupanju. Brzo se skinuvši, jer vanjska temperatura prije je zimska nego ljetna, uskočili smo u jezerce s mlakom vodom i prepustili se uživanciji.

Foto-safari s vikunjama, ljamama, alpakama, nanduima
Na obližnjim brdima skakutale su viskače. Mogu se opisati kao veliki zečevi s dugim repom i manjim ušima, a nekada su bile glavna hrana Indijancima. Brda skrivaju i zanimljivu floru. Buseni trave u obliku trokuta, grmići s ljubičastim cvjetićima, lišajevi kričavo zelene i ljubičasto-sivo-zelene boje priljubljeni uz stijene.
Nakon gejzira slijedio je neočekivani foto-safari. Naišli smo na krdo vikunja. Zaštićene su zbog prekomjernog lova, zbog kojeg je vjeruju izumro guanako. Vikunje i guanako, zajedno s ljamama i alpakama spadaju, naime, u životnjsku porodicu kameleida.
Zatim smo ugledali nandue – Indijanci ih smatraju svetim životinjama i njihovo perje koriste u ritualnim plesovima. Na znatiželjne poglede naišli smo, pak, prolazeći kraj divljih magaraca. U tim nenaseljenim planinskim područjima žive i ljame i alpake, one su udomaćene pa u određeno vrijeme u godini dolaze ljudi i odvode ih na striženje. Često su ukrašene šarenim vunenim trakicama kojima im se ljudi zahvaljuju na vuni i mlijeku.
Usred te zemljane pustinje obrasle grmićima žute trave naišli smo na jezero Inka Koya (Oko mora). Jezero nema dna, bar ga do sada nisu našli, pa postoji teorija da se spaja s morem koje i nije baš blizu. Nema ni objašnjenja odakle ovdje jezero jer u blizini nema planina s kojih bi se otapao snijeg. Postoji legenda da je nastalo od suza žalosne indijanske princeze. Ona se zaljubila u nomada no, njega nije privlačila ona nego njeno bogatstvo. U pustinji smo naišli i na dva sela-oaze, Caspana i Chiu-Chiu. Ljudi se bave poljoprivredom. Na terasastim poljima uzgajaju povrće, cvijeće i voće, a polja su isprepletena kanalićima za navodnjavanje.

Izumrli indijanski jezik kunza
Na visinama oko 5.000 metara nadmorske visine planine su prekrivene snijegom, a ispod njih pružaju se jezera koja mijenjaju boju od sive, svijetloplave, tirkizne do tamnoplave ovisno o tome kako zapuše vjetar. Na jednom, zaklonjenijem jezeru vidjeli smo plutajuća gnijezda, a grade ih ptice imena tagua.
Na putu po Atacami stali smo u jednom selu u kojem smo sasvim slučajno zavirili u seosku školu. Učionica veselih boja, oblijepljena raznim crtežima. Ispod pojedinih crteža bile su nama čudne riječi jer nisu odgovarale španjolskim riječima za dotičan crtež. Učiteljica nam je objasnila da su riječi pisane indijanskim jezikom kunza. Jezik se prestao govoriti prije otprilike 200 godina. Kako kunza nije pisani jezik nitko ga se danas ne sjeća u cijelosti. Sačuvan je jedino jedan običaj u kojem se pjevaju pjesme na tom jeziku. Postoje neki zapisi koje su napravili Francuzi i Belgijanci, ali je upitna njihova vjerodostojnost jer su zapisivali riječi kako su ih čuli.
Gradić San Pedro de Atacama, polazište za sve naše izlete u Atacamu, napustili smo večernjim autobusom. U jutro smo stigli u Aricu, grad uz granicu s Peruom i tu naišli na kilometarske pješčane plaže i sivo more. Pred nama je bio put po Peru.

Peru – središte nekadašnjeg carstva Inka

Na jezeru Titicaca leži otok Amantani na kojem gotovo nema životinja jer stanovništvo nema dovoljno zemlje da bi prehranilo i sebe i životinje / Postoje dvije teorije o životu ljudi na plutajućim otocima. Prema jednoj oni na njima žive još od predinka vremena. Druga kaže da su na jezero bježali pred Španjolcima. A jedan od razloga zašto još uvijek žive je taj jer ne plaćaju nikakve poreze/ Djece u Peruu ima kao u priči, a jedno od njih i popiškilo mi se u krilo.

»Pogačice, pogačice«, »kuhani, slatki kukuruz sa sirom«, »Inka cola, voćni sokovi, voda…«, uzvici su koji su nas dočekali na svakoj autobusnoj stanici na putu kroz Peru. Kolona prodavača umarširala bi u autobus s punim košarama hrane i pića, a dio bi ih ostao vani i kucao na prozore. U vrećicama ili na tacnicama složili bi i kompletni ručak za svega četiri kune. Putnici su stalno vadili sitniše i žvakali.

Prvo peruansko odredište bio nam je grad na jugozapadu zemlje – Arequipa. Stigli smo navečer pa su ulična rasvjeta i reflektori osvjetljavali grad sagrađen od bijelog vulkanskog kamena. Oduševile su nas kamene fasade isklesane poput čipki, vodoskoci i kolonijalne zgrade, a ujutro pogled na vulkan El Misti visok 5.825 metara.

Na vulkanskim vrhovima pronađeno 14 mumija
Arequipa je okružena jednim od najdivljijih predjela Perua. To je područje aktivnih vulkana, čestih potresa, termalnih izvora, pustinja i najdubljeg kanjona na svijetu, tako bar kažu, kanjona Colca. Posljednji potres grad je uzdrmao 2001. godine i tada se srušio i jedan zvonik katedrale. Danas je on na svom mjestu.
Na okolnim vulkanima nađeno je 14 mumija, od kojih je jedna jedinstvena po tome jer je u položaju lotosa, a sve ostale mumije pronađene u Južnoj Americi sklupčane su u položaju fetusa. Najpoznatija mumija je Juanita koja se, zajedno uz ovu u položaju lotosa, može vidjeti u Museo santuarios andinos – Muzeju andske duhovnosti. Juanita je mlada djevojka pronađena 1995. godine na Ampato vulkanu visokom 6.380 metara, a zahvaljujući erupciji Sabancaya vulkana koja je izbacila tijelo djevojke na površinu. Pronađena je nakon više od 15 godina istraživanja koje je vodio antropolog dr. Johan Reinhard po kojem je, u španjolskoj verziji, dobila i ime. Mumija je stara više od 500 godina. Djevojka je u trenutku smrti imala između 12 i 14 godina, a žrtvovana je od Inka svećenika bogu Apu Ampato. Sve pronađene mumije tijela su mladih djevojaka ili mladića i pomoću njih stručnjaci pokušavaju upoznati civilizaciju Inka.

Arequipa je grad i za odlazak na dvodnevni izlet u kanjon Colca. Dnom kanjona teče istoimena rijeka Colca, a padine kanjona ljudi su pretvorili u terasasta obradiva polja. Rano u jutro šetali smo rubom kanjona a ispod i iznad nas letjeli su kondori obasjani jutarnjim suncem. Uživanciju nam je kvario jedino proljev kojeg smo dobili, jednom riječju zbog – gluposti. Pili smo vodu iz slavine. Nakon Arequipe i kanjona Colca pred nama je bila noćna vožnja do grada Cuzca – nekada središta Inka carstva. Približavajući se Cuzcu na nebu je bilo sve više oblaka, a svih deset dana boravka u tom gradu oni nisu silazili s raznobojnog neba. Odmah po dolasku otišli smo na glavni gradski trg na kojem se vijori zastava grada Cuzca, to jest zastava Inka carstva. Čine je dugine boje – crvena, narančasta, žuta, zelena, svijetloplava, plava i ljubičasta. Kako je grad još bio uspavan društvo su nam radili golubovi, a ubrzo i dječačići koji su nam htjeli prodati razglednice. Na kraju smo svi zajedno doručkovali ostatke krekera i sira koji su nam ostali od puta.

Taksijem kroz stada ovaca i koza
Cuzco iz vremena vladavine Inka španjolski kolonizatori su srušili. Ostavili su samo temelje i na njima izgradili novi grad kako bi pokazali svoju nadmoć. Tako se danas po obradi kamena točno prepoznaju zidovi iz Inka vremena i oni španjolski. Kamenje za izgradnju novog grada Španjolci su uzimali od srušenih indijanskih građevina. Kako se u gradnji nisu koristili iskustvima i znanjem Indijanaca, koji su zbog učestalih potresa gradili zidove nagnute pod određenim kutom, potresi često ruše crkve i druge građevine. Da razjasnimo, Inka nije naziv naroda. Inka u prijevodu s Quechua jezika znači vladar, a narod kojim su inke vladale zove se Quechua kao i jezik kojim se i danas govori. Stari Cuzco imao je oblik pume u položaju sličnom sfingi. Puma, uz zmiju i kondora, predstavlja indijanske bogove. Indijanci su život dijelili u tri nivoa. Podzemljem je vladala zmija koja je predstavljala mudrost. Glavna na zemlji bila je puma -simbol snage, a nebom je vladao kondor – simbol pravde i duhovnosti.

Oko Cuzca puno je ostataka vojnih utvrda, toplica te hramova u sklopu kojih su bili opservatoriji za proučavanje neba te žrtveni oltari Inka. Bliže lokalitete obilazili smo na konjima, a za dolazak do udaljenijih koristili smo taksije, vlastite noge i lokalne autobusiće u kojima uz sjedalo, ako do njega uspijete doći, obavezno dobijete i dijete u naručje. Djece imao kao u priči, a jedno od njih i popiškilo mi se u krilo.

Posebno nas se dojmio predio zvan Moray i solana usječena u brdo. Autobus nas je ostavio usred ničega, no kako za to znaju taksisti jedan nam je ponudio prijevoz do Moraya. Utrpala nam se i Indijanka koja nije imala novaca za taksi, pa je, odgađajući dugi put pješice, čekala »žrtvu«. Nakon cjenjkanja krenuli smo širokom stazom kroz stada ovaca i koza i uz izorana polja na kojima se uglavnom uzgaja krumpir. Oko nas pružale su se raznobojne planine vrhova prekrivenih snijegom. U selu uz put ostavili smo Indijanku.

Inka trail do Machu Picchu
Sam Moray četiri su vrtače oblikovane u pravilne kružne terasaste površine, nalik amfiteatru. Zbog odlične akustike sve do 1976. godine vjerovalo se da to i jesu amfiteatri. No, tada je jedan student agronomije ustanovio da je na svakoj terasi drugačija temperatura, a njihovim kopanjem naišao je na sjeme različitih biljaka. Vrtače su, naime, zahvaljujući svojoj mikroklimi, Indijancima služile za poljoprivredne pokuse. Put nas je zatim vodio do bijelih bazena soli terasasto usječenih u brdo. Osim male kućice kraj koje se spuštate do bazena nema ništa od građevina.

Cuzco je polazište i za najveću atrakciju Južne Amerike – Machu Picchu. Odlučili smo do tog misterioznog indijanskog grada doći četverodnevnim Inka trailom. Put koji vodi po planini stari je put iz vremena vladavine Inka. Nakon dvodnevnog konstantnog uspona, kojeg su dodatno otežavale kamene stepenice koje krase sve Inka građevine, u zraku je bilo sve više vlage i često je kišilo. Došli smo u predio suptropske klime s bujnim raslinjem i mnoštvom rascvjetanih orhideja, drvećem obraslim mahovinom i lišajevima, a sve je odjekivalo od ptičjeg pjeva. Cijeli taj suptropski put pravi je vidikovac na okolne planinske vrhove. U svitanje četvrtog dana stigli smo do Sunčanih vrata s kojih se pruža pogled na Machu Picchu. Stajali smo i čekali da ga osunčaju prve zrake sunca, a onda je slijedio četrdesetminutno spuštanje do grada na čijim su nas terasama dočekale ljame.
O tom misterioznom gradu kojem se ne zna ni ime (Machu Picchu u prijevodu Stara planina ime je planine nad gradom) mnogo se pisalo i piše, pa nećemo mnogo o njemu. Španjolski kolonizatori nisu saznali za grad, za njega su znali samo Quechua seljaci, a ostatak svijeta saznao je tek 1911. godine nakon što ga je otkrio američki povjesničar Hiram Bingham. On je, naime, tražio izgubljeni grad Vilcabamba – posljednje uporište Inka – i mislio je da ga je našao došavši u Machu Picchu. Po njegovom dolasku grad je bio obrastao bujnom vegetacijom, očišćen je zahvaljujući i novcu National Geographica, a još je i danas dio terasa obrastao vegetacijom.

Dom na vodi
Jezero Titicaca na 3.800 metara nad morem – najveće jezero Južne Amerike – bilo je naše posljednje odredište u Peruu. Na indijanskom jeziku Aymara Titicaca znači zelena puma – jer kažu da ima oblik pume. Jezero se prostire i u Boliviju. Grad Puno najveća je peruanska luka na jezeru u kojoj smo iznajmili čamac i krenuli u obilazak zanimljivih otoka. Najzanimljiviji su Urosi – plutajući otoci. Grade ih od jedne vrste trske koja raste u jezeru. Otoci su debljine dva do tri metra, a od trske se grade i kućice i čamci. Ljudi se bave ribolovom i lovom na močvarne ptice od kojih čaplje slobodno šeću po otocima. Tijekom turističke sezone otoke pomoću čamaca dovuku bliže obali i na njima prodaju suvenire, a kada turisti odu dignu sidro i otplove u potrazi za ribom. Veličina otoka je oko sto puta pedeset metara. Postoje dvije teorije o životu ljudi na plutajućim otocima. Prema jednoj oni na njima žive još od predinka vremena. Druga kaže da su na jezero bježali pred Španjolcima. A jedan od razloga zašto još uvijek žive je taj jer ne plaćaju nikakve poreze.

Do čvrstog otoka Amantani trebalo nam je oko četiri sata vožnje motornim čamcem. Na otoku smo prespavali u skromnoj kućici jedne šesteročlane obitelji. Ono što nam je odmah »upalo« u uči je da na otoku gotovo nema životinja. Vidjeli smo jednu kravu i magarca te nekoliko ovaca. Psima i mačkama ni traga. Obroci se sastoje od juhe, malo kuhane riže i pečenog krumpira ili riže s umakom od povrća. U razgovoru s jednim starijim otočanom saznali smo da ljudi na otoku ne jedu meso. A malobrojne životinje imaju sretnici i zbog mlijeka i vune. Na otoku, naime, nema dovoljno zemlje da bi otočani mogli prehraniti i sebe i životinje. Imaju tek toliko da se prehrane, a začuđuje što ne love ribu. Zarade nešto od ugošćavanja turista. Otok sam po sebi, inače, nije ništa posebno, terasasta polja omeđena suhozidima i male zemljane kućice. Privlači način života kojeg donekle možete saznati samo ako znate španjolski.

Sagres – kolijevka pomoraca dugo smatrana krajem svijeta

Granica raznolikosti portugalskog krajolika prolazi grubim konturama strmih litica, konstantno obavijenim oštrim i hladnim vjetrom koji dopire s Atlantika te Sagres čini jednim od rijetih izoliranih mjesta u kojem se može doživjeti ljepota u svom izvornom obliku, daleko od bljeskalica fotoaparata/ Aktualne parole vezane za Europsko nogometno prvenstvo: „Portugal je otkrio svijet. Sada neka svijet otkrije Portugal.“, dobro pokazuju kako je ta izolirana zemlja dugo bila zaboravljena i izblijedjela u povijesnim udžbenicima.

Priča o Sagresu i St. Vincentu priča je o najjugozapadnijoj točki Europe, stoljećima smatranoj samim krajem svijeta i početkom svih velikih zempljopisnih otkrića. Granica raznolikosti portugalskog krajolika prolazi grubim konturama strmih litica, konstantno obavijenim oštrim i hladnim vjetrom koji dopire s Atlantika te Sagres čini jednim od rijetih izoliranih mjesta u kojem se može doživjeti ljepota u svom izvornom obliku, daleko od bljeskalica fotoaparata Engleskih, Njemačkih i Nizozemskih turista. Iza zidova restauriranog dvorca više se, na žalost, ne nalaze se ostaci starog pomorskog alata, već su povijesno značajne učionice i prostorije iskorištene kao izložbeni prostor i suvenirnica. Jedini ostatak čudnovatog nautičkog alata jest veličanstveni krug unutar dvorišta Rosa Dos Ventos putem kojeg su se mjerili odnosi tlaka i vjetra. Na liticama St. Vincenta smješten je drugi po redu najmoćniji svjetionik u Europi, Cabo de São Vincente, čija svjetlost dopire i do 100 kilometara u more.

Povijesne značajke tog „ruba svijeta“ stoljećima su se ocrtavale u ulozi posljednjeg konačišta umornim pomorcima koji su po posljednji put utovarivali svoje brodove prije raznih prekooceanskih avantura. Ta sirova priroda nekadašnjim je mornarima i istraživačima nudila utjehu i nadu, a njezini stražari, veličanstvene stijene, bile su hram mira u kojem su se pomorci konzultirali s bogovima koji su im davali upute i posljednje savjete prije raznih putešestvija. Mnogi avanturisti imali su tada vrlo povoljne uvjete za odličnu zaradu jer su se Europom širili egzotični mirisi začina s Dalekog Istoka za kojima se pomamio sav „civilizirani“ svijet. Trgovina mirodijama bila je toliko unosna, da ako bi od pet brodova, četiri potonula zajedno s teretom, taj jedan preostali pokrio bi cijeli gubitak i još donio zaradu. Time započinje priča o portugalskim osvajanjima i osnivanjem prve profesionalne pomorske škole, nakon čega granice zemljopisne karte više nikada nisu bile iste. Prema Ptolomejevim kartama (ujedno i jedinom autoritetu Srednjeg vijeka što se tiče smaog izgleda zemaljske kugle), Atlanski ocean predstavljao je beskrajnu vodenu masu koju je nemoguće preploviti, a put prema jugu, duž afričke obale, također se smatrao neprohodnim jer se mislilo da se afričko kopno prostire sve do Arktičkog pola te da je sraslo s australskim kontinentom. Ptolemej je tako smatrao da Portugal ima najgori mogući položaj među svim pomorskim zemljama Europe jer leži izvan jedinog plovnog mora – Sredozemnog.

Počeci pomorske profesije
No, jedna od najistaknutijih ličnosti pomorske povijesti, osnivač prve i najveće pomorske škole te organizator istraživačkih svjetskih pohoda na neistraženi svijet, Henrik Pomorac, sin portugalskog kralja Ivana I., doveo je u pitanje Ptolemejeve tvrdnje i uočio prednosti položaja Portugala. U slučaju da je je Ptolemej bio u krivu, Portugal bi tada bio odskočna daska za sva otkrića i imao bi najbliži put do Indije.Veliki izazov i osjećaj za dobrom zaradom potaknuo je Henrika da odbije položaj vrhovnog zapovjednika engleske vojske te se povukao u dvorac na rt Sagres, gdje je u samoći gotovo 50 godina pripremao plovidbu do Indije. U tom vremenu Henrik je sakupljao karte iz različitih dijelova svijeta koje se nisu slagale s Ptolemejevim, surađivao je s arapskim i židovskima učenjacima u izradi najnovijih nautičkih instrumenata, potaknuo i razvoj brodogradnje u zemlji te utemeljio prvu nautičkohidrografsku školu iz koje su izrasli najveći pomorci 15. stoljeća. Tako započinje i gradnja brodova sposobnih za plovidbu oceanom, a iz običnih ribara i brodara počinje se formirati pokoljenje pomoraca gdje ključni dio posade postaju “majstor astrologije” i nautički stručnjak. Kako se već pokazala sudbina vizionara, Henrik Pomorac svoje plodove rada nije ubrao za svog života, no svojim je naporima položio temelje budućoj trgovinskoj i kolonijalnoj moći Portugala pa je tako u 15. stoljeću, zahvaljujući prekomorskim ekspedicijama te otkrićem puta do Indije, Portugal preko noći postao prvi pomorski narod svijeta i proširio svoj teritorij za 10 000 puta. Cijelo jedno desetljeće Portugalci su upravljali većim dijelom svijeta nego što je upravljalo Rimsko carstvo u vrijeme svoje najveće rasprostranjenosti, i to s manje od milijun i pol stanovnika. Sukobi s Englezima i Nizozemcima kojima su kumovali Španjolci i gubitak mnogih kolonija nepovratno su oslabili Portugal, a promjena cjelokupne slike svijeta otkrivanjem novih oceana i kontinenata izbrisala je značaj njegovog zemljopisnog položaja.

Dugo prvi u povijesti, dugo zadnji u EU
Danas na teritoriju Portugala od otprilike 50 tisuća kvadratnih metara živi nešto manje od 10 milijuna stanovnika, nekada najvećih svjetskih osvajača, a danas boraca za preživljavanje u nemilosrdnom žrvnju sudbina zemalja Europske Unije. Aktualne parole vezane za Europsko nogometno prvenstvo: „Portugal je otkrio svijet. Sada neka svijet otkrije Portugal.“, dobro pokazuju kako je ta izolirana zemlja dugo bila zaboravljena i izblijedjela u povijesnim udžbenicima. Međutim, u razgovoru s tamošnjim stanovništvom, pogotovo južnjacima iz pokrajine Algarve, Portugal osjeća lagani pomak na bolje, stanovništvo se nada boljim danima i većim napojnicama. Taj isključivo turistički dio zemlje može se danas pohvaliti turistima iz istih onih zemalja zbog kojih su izgubili slavu i novac pa je tako 90 posto gostiju s britanskog i nizozemskog teritorija. Naći neku pravu autentičnu portugalsku atmosferu na jugu je gotovo nemoguće, jer mjesta s ogromnim televizorima koji prijenose utakmice pripadaju većinom Englezima. No, ono što je zanimljivo jest da u istim tim restaurantima i kafićima rade isključivo Englezi i Nizozemci.

Bez obzira na turistički prilagođena mala središta koja su prije samo 50 godina bila autentična sela, već nekoliko kilometara u unutrašnjosti započinje pravi mali poljoprivredni raj u kojem strše brdašca unutar nacionalnog parka čiji je veliki dio površine prošle godine stradao u požarima, a svako toliko prirodnu idilu prekine neko gradsko i pomorsko središte kao što su luke Faros i Porto. Kao i u svakoj zemlji, tako i Portugalu postoje napeti odnosi „sjevera“ i „juga“ pa tako južnjaci ne vole Lisabonce jer smatraju da se preveliki postotak od turističke zarade slijeva u džepove metropole, dok stanovnici Lisabona i sjevera južnjake još uvijek zovu Maurima. Portugal se, naime, dosta dugo odupirao napadima Maura, no upravo zahvaljujući njihovoj prisutnosti na portugalskom tlu, arhitektura gotovo svakog gradića sadrži smjesu europske i arapske civilizacije, a najviše od svih Lisabon. Vrlo zanimljiva četvrt Alfama srednjovjekovno je lisabonsko središte koje je jedino preživjelo glasoviti potres 1755. godine. Noću opasna, danju mistična atmosfera u Alfami za daljnje istraživanje iziskuje posebnu kartu za orijentaciju jer je građena u obliku labirinta pa su bakice koje u crnom sjede ispred niskih kuća vrlo začuđene ako do njih dopre koji bljesak fotoaparata turista koji se nije izgubio. Još poznatija četvrt, Bairro Alto, meka je ludih noćnih provoda koji zahtjevaju svega nekoliko sekundi vožnje uspinjačom na čijem izlasku vrebaju mamitelji poznatih restauranata u kojima se izvodi glasovita fado glazba . Saudade, portugalski naziv za pojam čežnje i tuge, glavne su karakteristike te tradicionalne tužaljke, često popraćene tragičnim i romantičnim stihovima u pratnji akustične gitare. Upravo se kroz portugalsku glazbu može zaključiti kako je emotivan i otvoren njegov narodu koji je po prirodi itekako veseo i topao, no i temperamentan u situacijama koje zahtijevaju obranu kulture i tradicije.

Portugalci su također vrlo diskretni i nemaju razumijevanja prema nedoličnom i napadnom ponašanju turista bez obzira s koliko debelom lisnicom oni mahali ispred njihovih očiju. Može se zapravo povući jedna vrlo realna paralela između njihovog i hrvatskog mentaliteta, a i lako se može, kroz primjer Portugala i predvidjeti sudbina Hrvatske nakon ulaska u Europsku uniju. Portugalci imaju što ponuditi, niti jedan posjetilac neće se osjećati uskraćenim za uslugu i uslužnost, a pojava hrvatskog turista budi u njima veliku znatiželju i predstavlja svojevrsnu egzotiku. Najveća sličnost ipak se može najbolje doživjeti osjetilom okusa, budući da je portugalska kuhinja gotovo identična dalmatinskoj, riba i vino dominiraju, a i način pripreme morskih poslastica gotovo je isti, samo što Portugalci vole malo ljuću varijantu. Jako su ponosni na svoje ljute „piri piri“ papričice koje nazivaju portugalskom vijagrom. Koliko god, turistički gledano, portugalska obala može izgledati kupljenom, njezin narod sa svim svojim arhetipima i tradicijom se nikako ne može nazvati prodanim.